|
|
| < | veljača, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Blog mi opet oživljava....koja je to teška odluka bila
neznam kaj da napišem...jebi ga
zato samo:
HASTA LA VICTORIA SIEMPRE!
Evo ovo je zadnji post, blog se neće brisati, ako će i biti komentara neću ih vjerovatno vraćati.
Još jednom ću napisati post o dragom pokojnom Ernestu.
Postoji mogućnost da nastavim pisati samo ako bude preko tisuću komentara:)...dakle gotovo je...
Hvala svima onima koji su me "čitali", hvala svima što su posjećivali moj blog.
E da Elvis je još živ...
Rođen je 14. svibnja 1928.g. Sa dvije godine je dobio prvi napadaj astme koja ga je poslje pratila kroz cijeli život. Zbog njegovog teškog zdravstvenog stanja obitelj je bila prisiljena preseliti u područje Cordobe koje je imalo odgovarajuću suhu klimu i toplice za plućne bolesnike. Njegova obitelj nije imala previše novca pa su jedva spajali "kraj s krajom". Zbog očevih izvanbračnih veza roditelji su mu se stalno svađali. Ernesto je zbog astme počeo u školu ići tek sa 9 godina preskočivši prva 2 razreda (doma ga je podučavala majka). za vrijeme napadaja čitao je većinom pustolovne romane, ali kad bi mu se poboljšalo igrao se sa ostalom djecom i bavio se sportovima, bio je jako društven.
Ernesto kao srednjoškolac nije bio posebno zainteresiran za politiku, mjesto toga, igrao je ragbi i družio se s vršnjacima, bio je popularan među djevojkama, a smatrali su ga šaljivčinom i ekscentrikom, posebno zbog njegovog neurednog stila odijevanja.
1947. upisao je studij medicine. Roditelji su mu se tada rastavili i zapali u financijske poteškoće pa je usput radio honorarne poslove, nekoliko mjeseci i kao mornar, također je sudjelovao je i na neplaćenom istraživačkom radu o alergijama koje su ga jako zanimale.
1951. je s nedovršenim fakultetom stekao certifikat medicinskog tehničara i s prijateljem Albertom Granadom se uputio na višemjesečno putovanje motorom po Južnoj Americi. Budući da su i sami bili bez novca, često su boravili u društvu siromašnih radnika i Indijanaca čija je potlačenost Ernesta uznemirivala; za probleme siromaštva je krivio anglosaksonske imperijaliste koji su južnoameričkim narodima nametali nepovoljne gospodarske ugovore. 1952. je položio ostatak ispita i stekao doktorsku titulu. Iako su roditelji željeli da se zaposli on je opet otišao na put. Stvari koje je vidio na putovanju dodatno su potpirivale njegovu mržnju prema SAD i United Fruit Company koji su se radi svojih gospodarskih interesa uplitali u politiku latinoameričkih zemalja, uglavnom potpomažući neomiljene autoritarne režime. Za vrijeme boravka u Gvatemali svjedočio je tamošnjoj revoluciji koja ga navela da se prikloni komunistima.
Nakon (od SAD-a potpomognute) invazije i preuzimanja vlasti antikomunističkih snaga Castilla Armasa, Che je bio prisiljen napustiti Gvatemalu.
Iako nije bio značajno upleten u zbivanja u Gvatemali CIA je već tada otvorila dosje o njemu. Sklonio se u Mexico City, odakle je planirao otići na putovanje SAD-om ili Europom prije nego se uključi u južnoameričku revolucionarnu borbu. Međutim, planovi su mu se promijenili kada je upoznao grupu kubanskih revolucionara te se sprijateljio s Raulom Castrom. Raul je bio marksist dok je njegov brat Fidel Castro, vođa Pokreta 26. srpnja, bio prvenstveno nacionalist, žestoki protivnik američkog imperijalizma. Guevara im se odlučio pridružiti; intenzivno je proučavao marksističku literaturu i političku ekonomiju te prošao vojnu obuku tijekom koje je pohvaljen zbog sposobnosti. Istodobno, njegova djevojka, Peruanka Hilda Gadea, ostala je trudna pa su se vjenčali; u veljači 1956. rodila mu je kći Hildu Beatriz. U studenom 1956. Che je zajedno s osamdesetak revolucionara prebačen na Kubu gdje su namjeravali srušiti režim Fulgencia Batiste. Iskrcavanje je prošlo jako loše: pristali su na krivom mjestu i dočekala ih je vojska. Puno revolucionara je izginulo, a Guevara je ranjen u vrat i jedva uspio pobjeći. Zajedno s jedanaestoricom drugova se sklonio u planine Sierra Maestra gdje su se regrupirali i započeli gerilski rat. Castro mu je dodijelio čin comandante (najviši u revolucionarnoj vojsci) te je zapovijedao vlastitom kolonom. Vojnici ga pamte kao vrlo strogog i nemilosrdnog; zahtijevao je potpunu disciplinu i oštro kažnjavao prijestupe, naredio je brojna strijeljanja dezertera i neprijateljskih doušnika. No budući da je i sam živio asketski i bio predan radu, suradnici su ga cijenili i postupno je stekao legendaran status. U gradskoj mreži Pokreta 26. srpnja (gdje su mnogi članovi bili antikomunisti) neke su zabrinjavala njegova radikalna marksistička stajališta; Fidel, koji je i sam počeo skretati prema ljevici, držao ga je za jednog od najbližih suradnika.
Najznačajnija Cheova akcija bio je napad na grad Santa Clara u prosincu 1958. godine. Nakon pobjede u borbi, 1. siječnja 1959., Batista je pobjegao u Dominikansku Republiku, a Fidel Castro postao je de facto vođa Kube. Guevara je brzo proglašen kubanskim državljaninom po rođenju zbog uloge u revoluciji, no zbog reputacije komunista Fidel mu još nije dao politički položaj nego ga je privremeno postavio na mjesto vojnog zapovjednika za zadaćom organiziranja suđenja Batistinim pristašama koji su im se zamjerili za vrijeme režima ili su bili protivnici revolucije. Presude su, međutim, bile uglavnom unaprijed određene i mnogi ljudi su strijeljani, no Cheova reputacija koju je stekao među Kubancima za vrijeme rata nije bila narušena. Istodobno je pokrenuo razvod sa suprugom Hildom (koja je preselila na Kubu i tu se zaposlila) da bi se vjenčao s Aleidom March s kojom se upustio u vezu još za vrijeme gerile i koja će mu kasnije roditi četvero djece.
Kako je Fidel konsolidirao vlast i povezao se s kubanskim komunistima i Sovjetskim Savezom, Che je dobio utjecajno mjesto u Nacionalnom institutu za agrarnu reformu i mjesto predsjednika Nacionalne banke, a kasnije i ministra industrije (prethodno je intenzivno proučavao ekonomiju i višu matematiku). Postao je jedan od najutjecajnijih ljudi u državi, no živio je vrlo skromno, odbio je četverostruko veću plaću i primao samo onu vojnog zapovjednika, a supruzi je zabranjivao bilo kakav luksuz kojim bi ga se moglo optužiti za zlouporabu položaja. Smatrao je da je za postizanje novog, komunističkog društva potrebno prvenstveno osobno žrtvovanje i poticanje moralnih vrijednosti prije materijalnih. Guevaru su mnogi smatrali primjerom tog novog čovjeka; Jean-Paul Sartre, koji ga je upoznao za vrijeme boravka na Kubi, komentirao je da "nije samo intelektualac nego i najpotpunije ljudsko biće našeg doba." U uredu bi radio danonoćno, a vikendima bi redovito sudjelovao u fizičkom radu smatrajući da radnicima tako daje pozitivan primjer. Zbog njegovog moraliziranja u narodu je nastala fraza pazi ide Che! kojom bi se Kubanci u šali međusobno opominjali. No, ipak uživao je veliku popularnost, a suradnici, posebno oni iz doba gerile, bili su mu slijepo odani te su ga kasnije pratili na ekspedicijama u Kongo i Boliviju.
Za vrijeme od Amerikanaca potpomognute invazije kubanskih kontrarevolucionara u Zaljevu svinja, 1961. Guevara po Castrovoj naredbi nije izravno sudjelovao u borbi iako je površinski ranjen u lice kada mu je vlastiti pištolj greškom opalio. Uskoro je bio jedan od glavnih zagovornika postavljanja sovjetskih nuklearnih projektila na Kubu 1962. što je dovelo do ruba nuklearnog rata. Guevara je kasnije ustvrdio da bi rakete bile ispaljene da su bile pod kubanskom kontrolom (još kasnije će pisati kako bi nužni treći svjetski rat protiv kapitalističkog Zapada trebao dovesti čovječanstvo do socijalističkog društva). Bio je zagovornik širenja revolucije po kubanskom modelu gerilskog rata i osobno se angažirao oko pomoći južnoameričkim komunistima i poticanju gerilskih ratova; protivio se sovjetskom pristupu mirnog suživota s kapitalističkim Zapadom. Nakon posjeta Sovjetskom Savezu, razočarao se i tamošnjim načinom života za koji je smatrao da ne odgovara pravim socijalističkim vrijednostima; kasnije, u Africi, počeo je pisati knjigu u kojoj kritizira rusku ekonomiju od Lenjina nadalje, te prognozira da su Rusija i Istočni blok s postojećom politikom osuđeni na povratak u kapitalizam. U kinesko-sovjetskom sukobu je privatno simpatizirao Mao Ce Tunga.
1965. Che je dao ostavku na sve položaje koje je držao na Kubi, odrekao se državljanstva; obitelji i bliskim prijateljima ostavio je oproštajne poruke, te na neko vrijeme nestao iz javnog života. Kružile su priče da se razišao s Castrom, no zapravo je s njegovom potporom, zajedno s nekoliko Kubanaca, u tajnosti otišao u Kongo kako bi pokušao poduprijeti lokalne pobunjenike u revoluciji i širenju ustanka na cijeli kontinent (isto je planirao i s Južnom Amerikom). Ekspedicija je bila potpuni promašaj: kongoanski pobunjenici su bili nedisciplinirani i bez stvarne želje za borbom; Kubanci su se brzo počeli žaliti na njih te i sami izgubili motivaciju. Nakon vojne akcije bili su prisiljeni pobjeći iz zemlje. Che se nije želio vratiti na Kubu gdje se sa svima oprostio, nego je neko vrijeme boravio u Tanzaniji i Pragu radeći na svojim dvama nedovršenim knjigama, priručnicima iz filozofije i ekonomije. Bio je u kontaktu samo s nekoliko agenata, a nakratko ga je posjetila supruga Aleida. Na kraju se u potpunoj tajnosti vratio u Havanu odakle se brzo s nekolicinom boraca uputio u Boliviju da bi tamo podigli novi gerilski ustanak. Vjerovao je da će se odatle revolucija lako proširiti po ostatku kontinenta (sam je planirao kasnije predvoditi argentinski pokret). No, zbog nedostatka potpore bolivijskih komunista i seljaka na koje je računao te efikasnosti državne vojske koja se uz američku potporu obučavala za borbu protiv komunizma, i ovaj pokušaj je završio potpunim neuspjehom. Ubrzo su Guevara i nekolicina preživjelih bili su prisiljeni na bježanje od vojske pri čemu su gladovali, a njemu su nedostajali potrebni lijekovi za astmu.
8. listopada vojska ih je okružila. U borbi je Guevara ostao razoružan i ranjen u nogu te je uhvaćen. Kratko su ga ispitivali bolivijski pukovnik Andres Selich i agent CIA-e Felix Rodriguez, američki Kubanac koji je već dugo radio na misijama protiv Castra. Brzo im je stigla naredba za njegovo pogubljenje koju je izvršio Mario Teran, bolivijski vojnik koji se za to dobrovoljno javio, ogorčen jer su mu u prošloj borbi protiv gerilaca poginuli prijatelji. Guevara je ubijen iz poluautomatske puške 9. listopada 1967. u 13:10; imao je 39 godina. Tijelo mu je izloženo u bolnici grada Vallegrande, odsječene su mu šake (radi potvrde otisaka prstiju) i pokopan je u neoznačenom grobu kao i drugi poginuli gerilci. Na Kubi su proglašena tri dana žalosti i 8. listopad kao Dan herojske gerile. 1997. otkrivena je lokacija Guevarinog groba pa su njegovi ostatci preneseni na Kubu.
Rođen je u Skoplju gdje je službovao njegov otac, časnik JNA. Pet godina kasnije, njegova obitelj seli se prvo u Jastrebarsko, tridesetak kilometara jugozapadno od Zagreba, a nešto kasnije u grad Zagreb.
Studirajući na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Štulić počinje pjevati vlastite i tuđe pjesme prateći se na akustičnoj gitari, a potom osniva i prvu grupu, nazvavši je Balkan Sevdah Bend.
Sastavljena od danas nepoznatih svirača akustičnih instrumenta i jednako nepoznate pjevačice, svirali su sve što je moguće smjestiti između sevdalinki i Beatlesa, uključivo i Štulićeve pjesme koje će autor kasnije obraditi na potpuno drugačiji način.
U siječnju 1977. godine, inspiriran stihom iz sevdalinke Kraj tanahna šadrvana nastale po prepjevu pjesme Der Asra Heinricha Heinea, Štulić mijenja ime grupe u Azra. Izrazito konfliktan karakter utemeljitelja uzrokuje vrlo česte promjene postave - članovi Azre između ostalih su bili Jura Stublić, Marin Pelajić i Mladen Juričić, prije nego su se odvojili i osnovali Film.
Štulić iznenada odlazi u Parni valjak, no taj je nemoguć transfer potrajao tek dva tjedna. Zatim upoznaje bubnjara Haustora Borisa Leinera i neuspješno tragajući za basistom, snimio u legendarnom studiju Janka Mlinarića–Trulog prvi singl s pjesmama Balkan i A šta da radim. Uz Leinera na bubnjevima, bas je svirao Zlatko Mikšić–Fuma iz Parnog valjka, a producent je bio Husein Hasanefendić koji je usput odsvirao i solo gitaru.
Balkan, pjesma krcata utjecajem sevdaha, napisana je još 1974. godine , no originalni će se tekst transformirati pod utjecajem punka i novog vala. Prvi koncert Pankrta u Zagrebu motivirat će posve oduševljenog Štulića da ošiša dugačku kosu i obrije bradu, te pjeva o promjeni stila u novoj verziji Balkana (Brijem bradu, brkove da ličim na Pankrte)
Trio je konačno formiran kad se Štuliću i Leineru pridružuje basist Mišo Hrnjak. Tijekom proljeća 1980. godine uvjeti za snimanje prvog albuma nisu bili najbolji; Mlinarićev je studio bio zauzet, a Hasanefendić koji je odlično producirao prvi singl, nalazio se na turneji s Parnim valjkom. Nestrpljivi Štulić ipak odlazi u studio Jadran filma i odabire za producenta zagrebačkog rock dinosaura Dragu Mlinareca.
Konačan rezultat bio je svjetlosnim godinama daleko od Štulićevih očekivanja, no publika nije nimalo marila za očite producentske promašaje. Posjetitelji brojnih Azrinih koncerata konačno su dobili vinilni zapis već dobro znanih pjesama, a mutan zvuk gitara i bolan Štulićev glas u dojmljivim tekstovima brzo su regrutirali vojsku novih fanova.
AzraSljedeći ulazak u studio 1980. godine završio je singlom Lijepe žene prolaze kroz grad. Hasanefendić je opet svirao solo gitaru i bio producent, a B stranu okupirao je neobičan instrumental Suzy F.– tri verzije teksta na kraju su odbačene, jer su prema Štulićevom mišljenju zvučale kao da pjeva Aco Stojković na ljetnjoj bašti 1938. sa leptir mašnom
Singl je najavio dvostruki album Sunčana strana ulice kojeg će kao i sve sljedeće ploče producirati Štulić. Neusporedivo boljeg zvuka od debitantske ploče, sjajnim će amalgamom ljubavnih pjesama, žestokih kratkih priča s gradskih ulica, te izrazito angažiranih poruka pretvoriti Azru u uvjerljivo najznačajniju jugoslavensku rock'n'roll atrakciju tog doba, a Štulića potvrditi kao neformalnog, ali silno utjecajnog glasnogovornika urbane omladine.
Na albumu, inače ojačanom izvrsnim duhačima, prije svega saksofonistom Miroslavom Sedakom–Benčićem, našao se kao kuriozitet i tekst kojeg nije potpisao Štulić – Pit i to je Amerika, pjesma je Mile Rupčića napisana za istoimenu monodramu.
Nakon jugoslavenske turneje što je potrajala do kasne jeseni 1981. godine, Azra u zagrebačkom klubu Kulušić svira sedam uzastopnih i rasprodanih koncerata, te snima trostruki živi album Ravno do dna.
Ne zaboravljajući frustrirajuću Mlinarčevu produkciju, Štulić na ovom albumu iznova objavljuje sve pjesme s prve, te najuspješnije pjesme s druge ploče, dodajući mnoštvo još nesnimljenih pjesma, no vrlo dobro poznatih svim posjetiteljima Azrinih koncerata.
Perfekcionistički uvježban bend, euforično raspoložena publika i izvrsna dvorana razlog su zašto je Ravno do dna postao najuzbudljiviji dokument cjelokupnog zagrebačkog novog vala i album bez kojeg je nemoguće razumjeti značenje Azre u 1980-ih godina.
RavnoNovi studijski album Filigranski pločnici izaći će nekoliko mjeseci nakon objave Ravno do dna i brzo postati najtiražniji Azrin album. Slično prethodnoj studijskoj ploči ispunjen je nježnim ljubavnim pjesmama ukrašenim prekrasnim zvukom saksofona Sedmak-Benčića, te oštrim, ponekad gnjevnim političkim komentarima.
Tko to tamo pjeva posvećena je Josipu Brozu, Gorki okus inspiriralo je hapšenje pjesnika Gojka Đoge i zabrana njegove zbirke pjesama Vunena vremena, dok je 68 ironična posveta propalim ljevičarima. Našlo se mjesta i za sprdanje s Jurom Stublićem, nekadašnjim pjevačem Azre. Primjetno je međutim kako je ranija beskompromisna otvorenost na Filigranskim pločnicima ponekad zamijenjena hermetičnijim stihovima.
Još jedan ulazak u studio donosi izvrstan singl s pjesmama E, pa što, Sloboda i Gluperde lutaju daleko, te označava završetak najuspješnijeg Azrinog razdoblja i kraj djelovanja grupe u originalnoj postavi.
Mišo Hrnjak napušta grupu i muziku, Boris Leiner odlazi u JNA, a Štulić u siječnju 1983. godine uz pomoć Paola Sfeccija na bubnjevima snima album Kad fazani lete. Promjena stila ovdje je već sasvim vidljiva – teška gitarska grmljavina podloga je često sasvim nadrealnim slikama unutrašnjeg Štulićevog svijeta.
Sličan je pristup zadržan i na slijedećoj ploči Krivo srastanje, objavljenoj 1984. godine, uz sudjelovanje povratnika iz JNA Borisa Leinera. Iako će je kritika pokopati, a površna publika uglavnom neće shvatiti, album će strpljive slušatelje nagraditi s nekoliko izvrsnih pjesama koje lakoćom mogu biti uvrštene u vrhunac Štulićeva opusa.
Naslovna će pjesma proročki predvidjeti raspad Jugoslavije, No comment predstaviti Azru u čistom punk zdanju, klaustrofobični Flash uključiti vjerojatno najljepši Štulićev refren, a Klinček stoji pod oblokom biti prva i ujedno daleko najuspješnija Štulićeva obrada narodnih motiva.
Štulić potom seli u Nizozemsku i 1986. godine trostrukim albumom It Ain't Like In The Movies At All prepjevava svoje pjesme na engleski i neuspješno pokušava proboj na inozemno tržište.
Album Između krajnosti snima godinu dana kasnije Zagrebu sa Leinerom, Juricom Pađenom na gitari i basistom Stephenom Kippom dovedenim iz Nizozemske. Dosadne obrade narodnih pjesama, loš prepjev Stonesa i nešto nezanimljivih novih radova nikako nisu bile dovoljne za pozitivnu ocjenu ploči koja će ostati upamćen tek po Bed roku, staroj pjesmi iz prvih dana Azre, te solidnoj Vaše veličanstvo.
Tokom 1987. godine Azra u istom sastavu odlazi na jugoslavensku turneju, a potom u zagrebačkom Domu sportova snima četverostruki živi album Zadovoljština s pedeset pjesama. Blijeda sjena Ravno do dna sastavljena je od rutinski odsviranih pjesma iz najboljih dana, te nezanimljivih obrada gomile rock klasika.
Nakon Zadovoljštine Boris Leiner konačno napušta grupu, a Štulić započinje samostalnu karijeru koja će započeti Balkanskom rapsodijom 1989. godine. Album je prototip onog što će kasnije uz rijetke izuzetke, postati konačnim oblikom Štulićeve solo karijere; loše obrade narodnih pjesama, besmislene nove pjesme čije snimanje ne može opravdati ni ogromni Štulićev ego, te povremeni indijanski engleski koji teško može izazvati išta do podsmijeha. Tek će poneki stih asocirati na vještinu nekad velikog pjesnika.
Drugi album nazvan Balegari ne vjeruju sreći nešto je uspješniji. Snimljen 1990. godine sa Sevdah Shuttle Bandom kojeg su činili Jurica Pađen, Tomislav Šojat i Branko Knežević, donijet će Usne vrele Višnje, dobru obradu tradicionala Lilly Of The West, zatim Leute moj Tome Bebića, te dva odlična originala - Voljela me nije nijedna i Meni se dušo od tebe ne rastaje.
Nasljednik je nazvan Sevdah za Paulu Horvat i objavljen tek 1995. godine, iako je sniman nekoliko godina ranije. Poput Balkanske rapsodije ne zaslužuje poseban osvrt, a gotovo jednak status pripada Analima gdje se doduše našla pristojna obrada pjesme Galebe moj, Zdenka Runjića.
Štulić je zatim počeo raditi na vlastitim prijevodima Božanske Ilijade i Peloponeskog rata, a 1997. godine pod imenom Azre objavio je vrlo slab dvostruki album Blase, svoj posljednji studijski rad, najavljujući njime konačan završetak karijere.
Danas sa suprugom Josefine živi u nizozemskom gradiću Houten pokraj Utrechta. Nakon godina odbijanja bilo kakvog kontakta sa javnošću, a uslijed podgrijavanja novovalnih čežnji za reinkarnacijom Azre - inače lajt motiv utkan u svaku sekundu filma Igora Mirkovica "Sretno Dijete" - u kojem kao akter odbija sudjelovati, Štulić u siječnju 2005. godine prvi put pristaje pustiti u svoj dom novinare jednog hrvatskog tjednika koji iskorištavaju ovu gestu i objavljuju neautorizirani "intervju" i gaze obećanje o neobjavljivanju potajno uslikanih fotografija (sve uz izlike pobijanja nekih prethodnih, potpuno izmišljenih napisa o njegovom izgledu u nekoć uglednom zagrebačkom dnevnom listu).
Čeznutljivo iščekivan "povratak" najvećeg hrvatskog pjesnika među glazbenicima na ovim prostorima uvijek nova, a i ona stara publika morat će i dalje kratiti brojnim "pozdravima Azri" ispodprosječnim koncertima - svojevrsnom trošenju tuđe slave od strane bivših članova benda i dalje se nadati, poučena iskustvom jednog velikog sarajevskog benda koji je u lipnju 2005 održao 3 koncerta u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu.
By crni_kut91 at 2007-08-14
Geoff Barrow iz Portisheada ljut na Marka Ronsona zbog Boba Dylana
Geoff Barrow iz Portisheada izgubio je živce i verbalno napao producenta Marka Ronsona (Lily Allen, Amy Winehouse) zbog njegovih remiksa pjesama Boba Dylana.Naime, kaže kako je poštene i pristojne pjesme pretvorio u "funky supermarket muzak" (muzak=glazba koja se sluša u pozadini na nekom javnom mjestu, npr. liftovima, restoranima...).Ronson je bio jako ponosan kad je angažiran za taj posao s obzirom da je Dylan njegov glazbeni heroj, no Barrow i dalje insistira na tome kako je Ronson angažmanu trebao reći NE.Citiramo ga: "Mislim da treba nevjerojatan talent za pretvoriti prijatne pjesme u takvo smeće. Neka je 'sisa' iz glazbene industrije mislila kako treba remiksirati Dylana. Čovjek bi pomislio kako će Mark imati toliko poštovanja pa reći NE..ali očito nije bilo tako."Kad smo kod Dylana, spomenimo i njegovu, prvu ikad, izložbu slika koju će te moći posjetiti u razdoblju od tri mjeseca, počevši od 28. listopada. Mjesto radnje je njemački Kunstsammlungen muzej u gradu Chemnitzu. Radi se o preko 200 ekskluzivnih crteža i skica, nastalih između 1989. i 1992. godine, originalno objavljenih u knjizi Drawn Blank (izdavač: Randon House).Pa ako ste uz put...
By crni_kut91 at 2007-08-11
The Very Best of Mick Jagger
Dana 2. listopada, preko izdavačke kuće Atlantic/Rhino, u trgovine stiže album The Very Best of Mick Jagger. Radi se o uratku koji će sadržavati dosta do sada neobjavljenih pjesama, među kojima je "Too Many Cooks (Spoil the Soup)", nastala 1973. u produkciji Johna Lennona featuring Jack Bruce (basista Creama), Harry Nilsson (prateći vokal) i Al Kooper (klavijature).Svjetlo dana ugledat će i pjesme snimljene na seansama s producentom Rickom Rubinom. To su "Checkin' Up on My Baby" (obrada Sonnyja Boya Williamsona) koja je snimljena uz pomoć Los Angeles blues benda Red Devils, a tu je i "Charmed Life" koju je remiksirao producent Ashley Beedle.Mickov Very Best sadrži i njegova dva najveća solo hita na Billboard Hot 100 ljestvici, "Dancing in the Street" feat. David Bowie (obrada skupine Martha and the Vandellas koja je dosegla #5) i "Just Another Night" (#12).Suradnja s Peterom Toshom "(You've Got To Walk And) Don't Look Back" (original: the Temptations) također je našla svoje mjesto na albumu.Evo popisa pjesama albuma The Very Best of Mick Jagger: "God Gave Me Everything" "Put Me in the Trash" "Just Another Night" "Don't Tear Me Up" "Charmed Life" "Sweet Thing" "Old Habits Die Hard" "Dancing in the Street" "Too Many Cooks (Spoil the Soup)" "Memo From Turner" "Lucky in Love" "Let's Work" "Joy" "Don't Call Me Up" "Checkin' Up on My Baby" "(You Gotta Walk And) Don't Look Back" "Evening Gown"
By crni_kut91 at 2007-08-11
...Američki glazbeni časopis "THE ROLLING STONE" odabrao je najbolje gitarske solaže svih vremena.
Pobjedio je Slash i njegov solo iz Guns n' Roses klasika "Sweet child o'mine" koji je nadmašio
Lynarda Skynarda i njegovu desetminutnu gitarsku međuigru u "Freebird".
Nakon Metallice i "One" na 3. mjestu najboljih pet popunili su Dave Gilmour "Pink floyd" te Tom Verlain u "Marquee Moon".
By crni_kut91, shot with E4600 at 2007-08-08
